Značaj kriminologijskih istraživanja za suvremenu politiku suprotstavljanja kriminalitetu / The Relevance Of Criminological Research For Contemporary Criminal Policy

Još od svojih početaka, najprije kao praktična djelatnost, a kasnije kao zasebna znanstvena disciplina, politika suprotstavljanja kriminalitetu imala je za svrhu predlaganje i utvrđivanje mjera i aktivnosti kojima se prevenira i suzbija kriminalitet. No, proces donošenja odluka u tako važnoj oblasti državnih politikâ više je (kao i u mnogim drugim oblastima) pod utjecajem određenih drugih faktora, poput odnosa snaga u političkim i drugim tijelima, populizma, ideologijskih opredjeljenja, i sl., nego pod utjecajem objektivno i pouzdano prikupljenih podataka i činjenica kao osnove za donošenje tih odluka. Kriminologija, kao izrazito empirijska disciplina, ima, inter alia, za svrhu informirati donositelje odluka o obilježjima kriminaliteta i delinkvenata, kretanju, posljedicama i uzrocima kriminaliteta, itd., kako bi se pomoglo donositi odluke i politike zasnovane na činjenicama i analizi problema. Ona to i uspijeva, ali, čini se, samo u manjoj mjeri. Stoga je interesantno razmotriti načine utjecaja kriminologijskih spoznaja na procese donošenja (kriminalnopolitičkih) odluka i uzroke slabe prihvaćenosti takvih spoznaja u svakodnevnom, pragmatičnom djelovanju donositelja odluka. Pregledom relevantne literature može se zaključiti da su tipični načini djelovanja kriminologijskih spoznaja na donošenje (kriminalnopolitičkih) odluka instrumentalni (ako se rezultati istraživanja izravno koriste kao osnova za donošenje odluka), simbolički (ako se istraživanjima tek ima potvrditi ono što je već u formi zvanične odluke realizirano ili čija realizacija traje) i konceptualni (istraživanja uzrokuju efekte neizravno, tek nakon što postanu uvriježen, općeprihvaćeni sistem spoznaja), a da je potonji najčešći. Najčešći, pak, razlozi slabog utjecaja rezultata kriminologijskih istraživanja na kreiranje politikâ i donošenje odluka leži u slabom kredibilitetu tih istraživanja, pristranosti u pristupu istraživačkom problemu i ograničenim sredstvima za istraživanja. Na temelju iznesenoga izložit će se razmišljanja o mogućim pravcima povećanja spomenutog utjecaja.-----------------Since its onset, criminal policy, understood foremost as practice and later as scientific discipline, aimed at conceiving measures and actions to prevent and repress crime. The process of decision-making in such important branch of state policies is (as elsewhere) influenced by pragmatic circumstances, such as balance of power in political and other bodies, populism, ideological orientations, etc., rather than by objective and reliable facts as foundation for such decisions. Criminology, widely considered as eminently empirical, desires to inform decision-makers on features of crime and criminals, dynamics, consequences and causes of crime, etc., to help decision- and policy- making to be based on facts and problem analysis. It succeeds to do so, but on a modest scale. Therefore it seems intriguing to consider manners of influence of criminological research on (criminal policy) decision-making processes and the causes of low relevance of their results in everyday, practical decision-making process. Literature review suggest that three typical ways of criminological research influence on policy making are instrumental (when policy makers use research results as direction for decision making), symbolic (research is used to justify what decision makers have implemented or still implement anyway) and conceptual (the decisions are not directly based on research, but in longer term, only after they become „the new common wisdom“), with the latter one most common. Typical reasons for low relevance of criminological research on decision- and policy-making process lies in their low credibility, researcher bias and limited research resources. Based on these premises, some thoughts how to enhance relevance of criminological research shall be presented

PENAL POLICY FOR CORRUPTION OFFENSES IN CANTON SARAJEVO

Cilj rada je opisati praksu sudova u Kantonu Sarajevo (Bosna i Hercegovina) u pogledu sankcioniranja za kaznena djela korupcije, te ju usporediti sa zakonskim normama koje uređuju ovu materiju. Istraživanjem je analizirano 89 predmeta (sa 108 optuženih lica) na Općinskom i Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji su u razdoblju od 2005. do 2011. godine vođeni za korupcijske delikte. Radilo se o populaciji predmeta, a Sarajevo, kao veliko administrativno središte, je odabrano zbog naravi analiziranih delikata i mjesne mjerodavnosti sudova. Utvrđeno je da su sudovi u nešto više od polovice slučajeva (N=60) optužene proglasili krivim za djela koja su im stavljena na teret. U velikom broju slučajeva (87%) u kojima su optuženi proglašeni krivim izricana je uvjetna osuda. Kada je izricana bezuvjetna kazna zatvora, a što je epilog kaznenih postupaka koji su se vodili protiv osam optuženih, najčešće je izricana kazna duljine šest mjeseci. Redovito je izricana kazna u mjeri ravnoj donjoj granici raspona, a u tri (od spomenutih osam slučajeva) kazna je ublažena ispod zakonom propisanoga minimuma. U tek četiri slučaja je izrečena mjera sigurnosti zabrane vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije. Mjera rad za opće dobro na slobodi se nije uopće izricala. Čini se da se u odabiru vrste i mjere sankcija za korupcijska kaznena djela tendiralo maloj količini represije. Uzme li se u obzir da je ono što kazneno pravo odvaja od ostalih grana prava naglašen punitivni karakter, čijim se neprikladnim primjenjivanjem u slučaju počinjenja korupcijskih delikata gubi na uvjerljivosti cjelokupnoga kaznenopravnoga sustava, nije ni čudo da Bosna i Hercegovina na planu kaznenoga formalnopravnoga reagiranja na korupcijsku delinkvenciju postiže slabe rezultate. Iako je kazneno pravo samo dio sustava društvene kontrole, ono je njegov značajan i nezaobilazan segment koji u konačnici može, ukoliko se ne primjenjuje prikladno, implicirati i slabe ukupne rezultate na planu antikorupcijskoga djelovanja.The purpose of the paper is to describe the practice of courts in Canton Sarajevo (Bosnia and Herzegovina) with respect to the sanctions for corruption offenses, and to compare it to the relevant legislature. The research encompassed 89 cases (with 108 defendants) of trials for corruption at the Municipal and Cantonal court in Sarajevo, in the 2005- 2011 period. The whole population of cases was analyzed, and Sarajevo, being a big administrative center, was selected due to the nature of crimes and territorial jurisdiction of courts. Research suggests that in more than a half of analyzed cases the defendants were found guilty (N=60). In the vast majority of cases (87 %), a suspended sentence was adjudged. Unsuspended imprisonment, which was applied in eight cases, was predominantly imposed in duration of six months. In each case, the punishment was determined in duration equal to the lower bound of the sentence range, and in three (of eight) cases, punishment was mitigated. Only in four cases the security measure of prohibition to engage in a profession, activity or duty, was applied. Community service was applied in none of cases. Therefore, it seems plausible to deduce that when rendering a penalty, courts tended to be lenient. Bearing in mind that criminal law is separated from other law branches by accentuated punitivity, and that by inadequate application of punishment, the decisiveness of the whole criminal justice system declines, it is no surprise that, in the field of criminal and legal response to corruption, Bosnia and Herzegovina does not make good progress. Although criminal law is just a portion of the system of social control, it is its important and necessary part, and if not applied appropriately, may imply inadequate overall outcomes in the field of anti-corruption activities

Povezivanje krivičnih djela: Prednosti i ograničenja primjene bihevioralne analize u kriminalističkom istraživanju

Rad razmatra kriminalističku djelatnost povezivanja krivičnih djela sa istim učinocem ili učiniocima, kao jedno od ključnih pitanja koja se mogu javiti u okviru kriminalističkog istraživanja. Ovaj poseban oblik bihevioralne analize implicira utvrđivanje bihevioralne sličnosti ispoljene prilikom izvršenja serije krivičnih djela, koja se pri tom razlikuje od ponašanja ispoljenog prilikom izvršenja drugih krivičnih djela iste vrste. Shodno tome, u fokusu rada su dva temeljna principa na kojima se zasniva ovaj oblik bihevioralne analize: (1) bihevioralna konzistentnost i (2) bihevioralna distinktivnost. S druge strane, uzimajući u obzir opće kritike upućene pouzdanosti primjene bihevioralnih analiza u kriminalističkom istraživanju, radom su obuhvaćena i određena teorijska stanovišta koja ukazuju na to da su empirijska istraživanja samo djelimično potvrdila pomenute principe. Ako se ima u vidu da ovo područje kriminalističke teorije i prakse još uvijek nije dovoljno elaborirano u akademskim okvirima, posebice na regionalnom nivou, cilj rada je ukazati na prednosti i ograničenja primjene ovog oblika bihevioralne analize u kriminalističkom istraživanju. Dodatno, radom se želi ukazati na potrebu za multidisciplinarnim istraživanjem ove problematike, te, shodno tome, naučne spoznaje prezentirane u ovom radu trebaju poslužiti kao inspiracija za buduća naučna istraživanja koja će razmatrati primjenu metoda povezivanja krivičnih djela u okviru kriminalističkog istraživanja

Mogućnosti unaprjeđenja prepoznavanja osoba primjenom kognitivnih tehnika intervjuiranja svjedoka

Rad inklinira sveobuhvatnom razmatranju teorijsko-empirijskih postulata na kojima se temelji primjena kognitivnog intervjua prilikom provođenja radnje saslušanja svjedoka, uključujući i prepoznavanje osoba kao poseban oblik ove radnje. Osnovne naučne presumpcije nalažu da kognitivni intervju implicira primjenu učinkovitih i neinvazivnih tehnika intervjuiranja koje podstiču i unaprjeđuju memorijske procese svjedoka, te im stoga omogućavaju da se prisjete širokog opusa detalja vezanih za krivično djelo čije izvršenje su promatrali. Značajan dio pomenutih detalja vrlo često referira na izgled učinitelja krivičnog djela, iz čega proizlazi pretpostavka da ove tehnike mogu imati određene implikacije i na učinkovitost radnje prepoznavanja osoba. Imajući u vidu prethodno navedeno, primarni cilj ovog rada jeste identificirati prednosti kognitivnog intervjua u odnosu na konvencionalne tehnike saslušanja svjedoka, posebno u slučajevima kada kognitivni intervju sa svjedokom prethodi izbornom prepoznavanju osoba. U tom kontekstu, razmotrene su i neke varijacije kognitivnog intervjua kao što su holistički kognitivni intervju i „intervju zatvorenih očiju“

Heuristički aspekti kriminalističkog istraživanja krađa motornog vozila

U radu je obrađena tema krađe motornog vozila, s aspekta općih karakteristika pojave vrlo učestalog i opstojnog oblika imovinskog kriminaliteta, te naročito heurističke komponente kriminalističkog istraživanja ove kategorije kaznenih djela. Prikazane su tipične izvidne radnje policije koje se provode po dobivenom saznanju o krađi motornog vozila, te specifičnosti nekih od tih radnji koje utječu na učinkovotost otkrivanja. Također je obrađeno pitanje otkrivanja lažnih prijava krađa motornih vozila koje su vrlo česte u praksi. Rad se bazira na pregledu i analizi ranijih istraživanja, kriminalističko - teorijske i praktične provenijencije, kao i drugih izvora koji se bave kriminalističkim postupanjem u odnosu na krađe motornih vozila. Ključna pretpostavka korištena u radu polazi od toga da temeljito i djelotvorno postupanje u inicijalnoj, heurističkoj fazi kriminalističkog istraživanja krađa motornih vozila utječe na kvalitetu i ishod cjelokupnog postupanja, koji se ogledaju u pravovremenom pronalaženju otuđenih vozila, identifikaciji počinitelja, rasvjetljavanju lažnih prijava, uočavanju jednoobraznih ili sličnih načina otuđenja (koji upućuju na organiziranost i specijalizaciju počinitelja), i dr

Heuristički aspekti kriminalističkog istraživanja krađa motornog vozila

U radu je obrađena tema krađe motornog vozila, s aspekta općih karakteristika pojave vrlo učestalog i opstojnog oblika imovinskog kriminaliteta, te naročito heurističke komponente kriminalističkog istraživanja ove kategorije kaznenih djela. Prikazane su tipične izvidne radnje policije koje se provode po dobivenom saznanju o krađi motornog vozila, te specifičnosti nekih od tih radnji koje utječu na učinkovotost otkrivanja. Također je obrađeno pitanje otkrivanja lažnih prijava krađa motornih vozila koje su vrlo česte u praksi. Rad se bazira na pregledu i analizi ranijih istraživanja, kriminalističko - teorijske i praktične provenijencije, kao i drugih izvora koji se bave kriminalističkim postupanjem u odnosu na krađe motornih vozila. Ključna pretpostavka korištena u radu polazi od toga da temeljito i djelotvorno postupanje u inicijalnoj, heurističkoj fazi kriminalističkog istraživanja krađa motornih vozila utječe na kvalitetu i ishod cjelokupnog postupanja, koji se ogledaju u pravovremenom pronalaženju otuđenih vozila, identifikaciji počinitelja, rasvjetljavanju lažnih prijava, uočavanju jednoobraznih ili sličnih načina otuđenja (koji upućuju na organiziranost i specijalizaciju počinitelja), i dr

Povezivanje krivičnih djela: Prednosti i ograničenja primjene bihevioralne analize u kriminalističkom istraživanju

Rad razmatra kriminalističku djelatnost povezivanja krivičnih djela sa istim učinocem ili učiniocima, kao jedno od ključnih pitanja koja se mogu javiti u okviru kriminalističkog istraživanja. Ovaj poseban oblik bihevioralne analize implicira utvrđivanje bihevioralne sličnosti ispoljene prilikom izvršenja serije krivičnih djela, koja se pri tom razlikuje od ponašanja ispoljenog prilikom izvršenja drugih krivičnih djela iste vrste. Shodno tome, u fokusu rada su dva temeljna principa na kojima se zasniva ovaj oblik bihevioralne analize: (1) bihevioralna konzistentnost i (2) bihevioralna distinktivnost. S druge strane, uzimajući u obzir opće kritike upućene pouzdanosti primjene bihevioralnih analiza u kriminalističkom istraživanju, radom su obuhvaćena i određena teorijska stanovišta koja ukazuju na to da su empirijska istraživanja samo djelimično potvrdila pomenute principe. Ako se ima u vidu da ovo područje kriminalističke teorije i prakse još uvijek nije dovoljno elaborirano u akademskim okvirima, posebice na regionalnom nivou, cilj rada je ukazati na prednosti i ograničenja primjene ovog oblika bihevioralne analize u kriminalističkom istraživanju. Dodatno, radom se želi ukazati na potrebu za multidisciplinarnim istraživanjem ove problematike, te, shodno tome, naučne spoznaje prezentirane u ovom radu trebaju poslužiti kao inspiracija za buduća naučna istraživanja koja će razmatrati primjenu metoda povezivanja krivičnih djela u okviru kriminalističkog istraživanja